Sama ususret zidu videćih

Mirien Carvalho Rodrigues
 
Jesen 1990. - prelazak iz škole za slijepe u Marburgu na faks. Svi govore o poteškoćama kako doći do potrebne literature. O zidovima među ljudima s kojima ću se morati susretati svakoga dana - ni riječi.
 
Uvijek su me uzbuđivali novi ljudi, teme i mjesta. U svakoj novoj situaciji obuzimaju me dojmovi, svakoj osobi prilazim, svakome se obraćam. No, novosti prestaju to jednom biti. U predavaonici ili na ulici - unatoč svoj mojoj volji za uspostavu kontakta - sto posto sam upućena na to da me oni koji me prepoznaju, pozdravljaju i ne produbljuju kontakt. Dakle, s mnogo sam elana svakome signalizirala svoju spremnost i zanimanje za razgovor, kako bih bila priznata, prepoznata i prihvaćena kao dio grupe, kao jedna od onih koja studira isti predmet. I unatoč svemu, uglavnom se nije dogodilo ništa. U sveučilišnoj zgradi ne susrećem poznanike; u prepunoj menzi pozdravljaju me jedino osobe koje poslužuju hranu; na ulicama malog grada, u kojem se svi, takoreći, međusobno prepoznaju, kako se čini – nitko me ne prepoznaje.
 
Sve dok jednog lijepog dana u seminarskoj zgradi nisam krenula u suprotnom smjeru. "Otpada li španjolski?" Tih nekoliko riječi - bez ikakve suvišne pristojnosti - upućene su nesumnjivo meni. Potvrđujem i još dodajem da sam tu informaciju dobila u tajništvu. Moj pokušaj da s kolegom, kojega nisam prepoznala, nastavim u ležernom tonu, odbio se o zid šutnje. Promrsio je samo kratko "Bog" i nestao s mog radara.
 
Tog dana postala sam svjesna spoznaje: oni te vide. Vjerojatno te vide svakoga dana. Vide te kada stojiš u redu pred predavaonicom, kad sama sjediš za stolom. No, obraćaju ti se jedino kada od tebe očekuju kakvu korisnu informaciju. Tada, odjednom, za kratko vrijeme nestaju frustracije zbog kojih im obično tako teško pada obratiti se nekome s kim ne mogu uspostaviti vizualni kontakt.
 
U meni se stvara difuzna slika nepremostivog, jedinstvenog zida ljudi koji vide s kojim se sama moram nositi.
 
Godinama kasnije ispunjava mi se dugo sanjani san: sviram bubanj u jednom samba sastavu. U tjednim se probama najprije osjećam dobro. Zatim slijedi nastup na jednom festivalu poznatom u regiji. Jedne večeri telefonom me je nazvala jedna od članica skupine. Izložila mi je da ja, ipak, ne bih trebala sudjelovati na festivalu, jer; "pa na tebe se mora paziti kao na neko trogodišnje dijete."
 
Kao da me je netko udario po glavi; do danas se ne mogu sjetiti svog odgovora.
 
Slijedi više besanih noći punih bijesa, tuge, zbunjenosti. No, tu se radi o festivalu sambe, dakle, ne o nečem nevažnom. Sve sam to jednom prošla, ali to više nije bilo moguće. Rješenje se zove Nora. Radi se o kolegici s kojom se dobro slažem i koja je izrazila želju da me prati na festival. S Norom trčim po pozornici. Povezane smo međusobno labavo vrpcom. Tako me ona može voditi, a ja istodobno mogu svirati na bubnju. Zahvaljujući Nori mogu biti u središtu događanja, ona mi također pomaže da s manje ozbiljnosti prihvatim neukusne komentare nekih članova sastava, dapače, da im se čak i smijem. Odjednom se neki iz grupe počinju jako truditi i postaju inventivni, nabavljaju za mene automobilski sag za pozornicu kako bih dok bubnjam mogla i plesati, a da pritom ne izgubim orijentaciju.
 
Sastav se uskoro nakon toga raspao zbog mnogih neslaganja. Nije to bio jedinstveni zid s kojim sam se sama morala boriti.
 
Stigao je i internet, a s njime i moje prvo putovanje koje sam sama organizirala. Bio je to ljetni tečaj na sveučilištu u San Sebastianu. Novi grad i ljudi su me naelektrizirali. Jedino se pred jezičnim tečajem osjećam nekako čudno. Ipak su to četiri tjedna, dovoljno vremena da u skupini osoba koje vide opet budem autsajderica.
 
To što s tim unaprijed računam, ne čini me nimalo otvorenijom. Na doživljaje koji frustriraju ne treba dugo čekati: moje kolegice u sobi nemaju interesa za zajedničke pothvate, objede, druženje. Ponovo se javlja osjećaj da nakon službenog programa svi osim mene imaju neki dogovor.
 
Na tom sam putovanju upoznala Jenny. Ne da joj se svako večer provoditi samo sa svojim švedskim zemljacima. Obradovala se mojem prijedlogu da odemo na ponoćni koncert u Bilbao. Nakon zajedno provedene noći postajemo prijateljice. Godinu dana kasnije posjećujem Jenny u Uppsali.
 
Prekasno uviđam da nisam jedina osoba koja se među videćima osjeća neprimjećenom i biva izopćena. Neki tu temu naprosto guraju ustranu uz jednostavan komentar "pa, to je tako", drugi se povlače iz mnogih aktivnosti i nikada ne govore o razlozima.
 
Posve razumljivo. Nitko ne govori rado, a pogotovo ne u svoje slobodno vrijeme, o frustracijama i porazima. U slobodno se vrijeme svatko želi opustiti i raditi nešto ugodno. Na žalost, upravo se stoga često ne dolazi do eventualnih rješenja. Već sama spoznaja da sve to ne ovisi o mojoj osobi i da nisam jedina kojoj se takve stvari događaju, bila mi je od velike koristi i pomoći. Tek pošto mi je postalo jasno da i drugi krasni i kontaktibilni slijepi ljudi odustaju od zajedničkih izleta u svojim poduzećima ili ne odlaze u kantinu, bila sam u stanju stvoriti određeni odmak od svog osjećaja "sama protiv zida" i upitati se za razloge.
 
Danas više ne ulijećem bespomoćno u razne situacije. Uvijek razmislim kad se što isplati. Ako sam dovoljno motivirana, primjerice kad se radi o nekom stručnom sastanku gdje se nešto može naučiti ili nekom drugom posebno zanimljivom hobiju, trud se isplati. Tada mi je potrebno puno strpljenja, uviđavnosti prema drugim ljudima i spremnosti da neprestano objašnjavam kakva mi je pomoć potrebna, a koja nije, kako čitam ili odakle moj pas zna gdje su vrata.
 
Pokazalo se dobrim da sama govorim o svojoj sljepoći - po mogućnosti izravno i šaljivo.
 
Stajati u grupi i slušati kako svi ostali očito međusobno razgovaraju, a ja, iako me svi vide, stojim sama, nije ništa u odnosu na ono što svakoga dana mogu podnijeti. Dakle, uviđavnost i razumijevanje mi je potrebno prije svega radi sebe same. U redu je ako mi je neki sastanak određene večeri prenaporan. Svijet neće propasti ako prištedim nešto snage.
 
Ali i tu mi je otvorenost opet iznenada pomogla. Skupila sam hrabrosti i kazala da se ne usudim otići na tulum na sveučilištu od straha da ću tamo izgubljeno plesati u dvorani punoj kolega. Nakon toga mi je prišlo pet prijatelja i znanaca. Otišli smo na taj tulum. Bilo je to nezaboravno večer, jer je uvijek netko bio u mojoj blizini, a da pritom nitko specijalno nije bio "zadužen za mene".
 
U iskrenim i otvorenim razgovorima s videćim prijateljima saznala sam puno o njihovim frustracijama i poteškoćama u grupi, iako se one razlikuju od mojih. Ta mi je spoznaja puno pomogla u relativizaciji moje situacije. Ne postoji takav svijet u kojem je drugima sve lako i u svemu uspijevaju i u kojemu bi se samo ja svime stalno morala gnjaviti.
 
Ponekad naprosto nije pravi trenutak. Promjene u privatnom i profesionalnom životu zahtijevaju puno energije i vremena. No, kada se ponovo ukaže prilika, bit će dobro ponovo iskoračiti u svijet.
 
Isplati se zbog Nora i svih Jenny, San Ssebastiana i samba festivala. Zamišljam kako ću se nakon nekog idućeg izleta u svijet sastati s nekim dragim čovjekom koji će vibrirati na istoj frekvenciji i koji će se potom zajedno sa mnom radovati i koji će me podići ako doživim pad.
 
O autorici:
 
Mirien Carvalho Rodrigues je samostalni tumač i prevoditeljica. Danas 46-godišnja autorica koja je slijepa od rođenja, bila je uvijek radoznala kad se radi o drugim zemljama i načinima života. I profesionalno i privatno rado putuje i pridonosi razmjeni iskustava među različitim ljudima. Tako, primjerice, na blogu o inkluziji o akciji čovjek redovito piše o putovanjima i posebnim susretima.
 
 http://www.uuosso.hr/default.aspx?id=158