zaštitni znak udruženja  

domagojeva 27, zagreb

 
line decor
 
line decor
 
 
 
 
 

Jesam li besprijekorna?

 

Isabella Brawata

 
O mojim strahovima da se kao slijepa ne osramotim.
 
Jedan pogled kaže više nego tisuću riječi - u tome je problem. Osobe koje vide, međusobno razmjenjuju značajne poglede. Kada netko, primjerice, hoda neoprane kose, uslijedit će kratak pogled neodobravanja i - svima je sve jasno. No, nitko neće reći: "Hej ti, kosa ti je masna!" Ukazati nekome na nešto neugodno, zahtijeva mnogo više svladavanja, nego da se na tu činjenicu upozori podcjenjivačkim pogledom.
 
Budući da mi nedostaje vizualna komunikacija, bila bi mi potrebna iskrena i poštena povratna obavijest, ali dobro znam da se to uglavnom nikada ne događa i neće se dogoditi.
 
Ove sam činjenice postala svjesna na stručnom seminaru za terapeute za područje pogled-oko. Dvije su terapeutkinje - jedna koja vidi i druga slijepa - govorile o svojim kućnim posjetima pretežno starijim ljudima, čiji se vid jako pogoršao. Potajno su se dogovorile. Ako kolegica koja vidi odbije ponuđenu kavu, odbit će je i slijepa terapeutkinja. Razlog: suđe i stol su tako prljavi da ih se ionako ne bi smjelo koristiti. Ti stariji ljudi nisu neki "zamazanci", već nemaju iskustva kako sa svojim slabim vidom održavati stan čistim.
 
Ovo me je izvješće duboko dirnulo. Je li u mom stanu, iako se oko svog kućanstva jako trudim, ipak također nešto što bi moglo izazivati gađenje? Kako su roditelji mog supruga uporno odbijali da i njima kuham, i kod mene se ukorijenilo takvo strahovanje. Svoje videće znance i rođake, doduše, uvijek posve izravno pitam je li moj stan u redu i dobivam odgovor da je sve tip-top, ali ipak ostaje strah da oni možda iz tobožnje pristojnosti ne govore istinu.
 
A taj strah da videći, kad se radi o meni, prešućuju nezgodne stvari, nije bezrazložan. Jednom sam se prilikom na razgovoru za posao pojavila u krasnoj bijeloj bluzi. Bila sam ponosna kako sam se lijepo obukla. Nitko nije ništa rekao. No, kada me je istog dana sreo moj budući kolega na poslu, kazao mi je da na bluzi blista velika mrlja koja se prilikom pranja nije isprala. Unatoč tome, dobila sam posao. Međutim, naknadno bih najradije od srama bila propala u zemlju.
 
U nekim se knjigama protagonisti ne opisuju baš laskavo. Čitala sam kako se mala okrugla žena opisuje kao "bačvica". U drugoj je knjizi neki čovjek imao bezbojnu, voštanu kožu. Kako bi mene neki pisac opisao iskrenim riječima, kakvu bi sliku pronašao za mene? Imam li lijep osmjeh ili samo iskešene zube? Djelujem li ženstveno? Budući da me slijepi muškarci i ljudi u neosvjetjenom prostoru nedvojbeno doživljavaju atraktivnijom, zaključujem da moja vanjština bitno ne pridonosi mojim ženskim dražima. Kad je jedna kolegica s posla mom suprugu izrazila zabrinutost da bi za "nježnu mačkicu" reklamni materijali koje bih trebala nositi mogli biti preteški, iznenadila sam se jer se - fizički gledano - smatram osobom robusne i kompaktne, a nikako ne nježne građe. I uvijek mi se postavlja pitanje: što ljudi vide kad me pogledaju? Kad se osjećam loše, čini mi se kao da svi ljudi zure u mene. Osobito kada plaćam na pultu kod mesara ili pekara, mislim da prodavačica pozorno promatra moje ruke: kako raspoznajem kovanice
i novčanice. Kada hodam ulicom, mislim da me ljudi pozorno promatraju kako zaobilazim prepreke.
 
Ne mogu reći jesu li moji strahovi i vlastita nesigurnost realni i racionalni, ili su to samo paranoidne tvorevine mozga, ili pak mješavina svega toga. Među vama će možda biti čitateljica i čitatelja koji su u stanju reproducirati i proživjeti moje strahove, drugima su takve dvojbe eventualno potpuno strane. U naravi strahova je, naime, da se njima gotovo nikada ne upravlja razumom. Kad se osjećam dobro, smatram svoj stan dovoljno čistim, ne zabrinjavaju me moje postojeće ili nepostojeće čari i baš me briga za to što sam za svoje videće sugrađane zbog svog dugog bijelog štapa prava atrakcija.
 
U mom će životu sigurno biti još po koji mučan trenutak, ali ih doživljava svatko. Bila bih zadovoljna, kad bi svi videći bili poput već spomenutog kolege s posla koji nema dlake na jeziku kad ugleda mrlju ili neku drugu neugodnost. Dodala bih, doduše, da sam se tada osjećala loše, ali na kraju krajeva njegove su iskrene riječi bile ljekovite. No, kako se i ja često ne usuđujem pošteno reći drugima u lice što mi sve smeta na njihovoj vanjštini, imam najveće moguće razumijevanje za one koji svoje mišljenje zadržavaju za sebe, kako nikoga ne bi povrijedili. I to također nije samo "problem slijepih". Moj otac i njegovi prijatelji već tjednima raspravljaju kako svom prijatelju što je moguće opreznije priopćiti da mu strašno zaudara iz usta. Prijatelji su ozbiljno zabrinuti da bi taj životinjski smrad mogao biti posljedica nekog organskog oboljenja i rado bi svom prijatelju savjetovali da potraži liječnika, ali ne mogu prevaliti preko usta tu škakljivu temu, mada je smrad iz usta tako jak da se znanac i sam žali da njegov unučić stalno hoda na udaljenosti od djeda i da se od njega okreće, a da on to ne može objasniti.
 
Moj partner svake godine nosi na ljetno slavlje svoje stranke naše krpe za brisanje suđa, a ja se svaki put ljutim na njega da on to ne bi smio raditi, jer se uvijek bojim da neke mrlje od rajčica ili masni ostaci nisu isprani u pranju. Odmah izbija onaj stari strah da će se moj ugled u očima videćih ljudi srozati i da bi zbog mojih pogrešaka mogla biti kriva što se o svim slijepim i slabovidnim ljudima loše misli. Dakle, povremene vlastite nesigurnosti i dvojbe ostaju i dalje, budući da ne postoji vizualna komunikacija, a strahovi zbog invalidnosti negativno se odražavaju i sebi krče put.
 
 
      Copyright 2005 UUOSSO, Zagreb