"SLIJEP SAM OD ROĐENJA I ODBIJAM PROGLEDATI!" Nevjerojatni Mario iznimnog obrazovanja, bogatog života i sjajnog stava ispričao nam je svašta i o faćkanju, dodirima, pivu, ženama...

Autor: Slobodna Dalmacija (22.5.2019.)

a naš upit kako je živjeti s hendikepom, Mario Markovina (39) iz Trogira ispod crnih naočala nas je pogledao, te uz neodoljiv osmijeh mirno upitao: "A tko je hendikepiran?"

Točnije rečeno, nije nas pogledao nego se okrenuo u pravcu glasa, te odgovorio tako da nas je odmah razoružao, a pomalo i posramio. Mario je, naime, slijep od rođenja, ali to ne doživljava kao hendikep, i u tome se razlikuje od mnogih slijepih ili slabovidnih osoba koje, za razliku od njega, muku muče s, je li, hendikepom iliti nedostatkom najvažnijeg osjetila, piše Slobodna Dalmacija.

No, mnogošto drugo razlikuje protagonista ove priče i od onih koji izvrsno vide. Naime, taj je daroviti Trogiranin jedan od najvećih sluhista u Dalmaciji i šire; trenutno, premda je u Zagrebu diplomirao povijest i filozofiju, radi kao voditelj tri klapske formacije: ženskih klapa "Mindula" iz Okruga i "Stivanja" iz Trogira te muške klape "Okruk", također iz Okruga na Čiovu.

Iza sebe, pak, već ima suradnju s čak osamnaest klapa, višekratno pod njegovim vodstvom nagrađivanih na festivalima u Omišu, te bezbroj nastupa diljem svijeta!

- Upravo sam došao iz Njemačke, nastupali smo u Münchenu i Nürnbergu, prije toga bili smo u Parizu... Stalno nastupam, pogotovo vikendima, pa probe s klapama odrađujem preko tjedna - približava svoj gust raspored Markovina, s kojim smo razgovarali u njegovu omiljenom kafiću u Trogiru nakon što je starijeg sina, prvašića, poslao u školu, a "babysitting" oko mlađeg, 2,5-godišnjaka, preuzela supruga Livia po povratku s posla.

Do kavane u staroj gradskoj jezgri, treba li reći, došao je sam, s - pazite - crnim štapom, bez psa. Kao što to čini svakog jutra, barem onih jutara kad ima vremena.

- Jesam li se susretao s predrasudama? Naravno da jesam; pa i vi ste ih imali, zar ne? Ali evo, vidite da sam normalan. Meni je sljepoća prirodno stanje, a ne nešto na što sam se trebao "navikavati". S njom sam rođen, razvio sam mehanizme za život bez vida i, iskreno da vam kažem, ne bih ni želio progledati jer bi proces rehabilitacije za mene bio nepodnošljiv; kako vizualizirati zvuk, miris i dodir?

Zacijelo bih bio šokiran, a vjerojatno i razočaran. Ne, meni vam ništa ne fali, od posla kojega imam napretek, do putovanja, ljubavi, druženja, zabave... Čak i kila imam viška - kroz smijeh će Markovina, dok bez greške cilja pepeljaru, a ni sa šalicom kave nema nikakvih poteškoća.

Što ga je privuklo supruzi

- Znam da ste zbunjeni, ali ja znam i uliti pivo, a da piće ne prolijem. Za tu radnju postoji više načina: od mjerenja visine čaše i polaganog ulijevanja, do osjeta topline (tako znam da više nije ta pivica bajna za piće), preko hladnjikavog osjećaja dok se friško donesena boca prelijeva u čašu. Vrlo jednostavno - približava Markovina koji, napominje, po mirisu osjeti blizinu frizerskog salona dok pored njega prolazi, atroke restorana i slično.

A dok s klapama priprema novi napad na omišku klisuru, to jest nadolazeći festival klapskog pjevanja u gradu podno Mosora, nas nekako više od toga zanimaju detalji iz njegove svakodnevice; poneki čak i tipično novinarski indiskretni.

- Zanima vas kako sam se zaljubio u moju suprugu, akademsku slikaricu i pedagoginju, koja nakon završenog studija pohađa stručni studij art-terapije u Osijeku? Pa, zavolio sam je zbog ponašanja, i prije no što sam je doživio taktilno. Odmjerenog razgovora, inteligencije, i tako. Osjetim ja to jako dobro.

Uostalom, ima načina i za taktilni kontakt i prije no što se ženu "ispipa", ha ha! Na primjer, rukovanje, zagrljaj, neki lagani usputni stisak. Osjetim trenutak kad se, recimo, neka moja prijateljica propne na prste. Isto tako, sljepoća mi je omogućila da na osnovi empatije zavedem djevojku jer sam, kao, ranjiv, nemoćan.

Pogotovo je znao biti uspješan trik "ja ću te naučiti baratati Brailleovim pismom", i to pomoću primitivnog instrumentarija, tablice i šila. Nikad se, ni u jednom trenutku, nisam osjetio zakinut za životne radosti - napominje naš elokventni sugovornik, zahvaljujući brajici i audiopodršci očigledno iznimno obrazovan i načitan čovjek. No, tu iznenađenja ne prestaju...

Markovina, naime, ne može voziti automobil kao svi drugi, i to je možda jedino zbog čega će "žugati". No, ipak ga je provozao nekoliko puta na parkiralištu u Okrugu, a bio je i kopilot u - pajperu...

- U zraku je lakše nego na cesti, jer u visinama teško možeš nekoga "opalit". Uživao sam i u vožnji snowmobila na Huron Lakeu kad sam bio u Kanadi, a tamo sam vozio i quad. Ronjenje s bocama u Bolu na Braču mi se također jako svidjelo, okej, tamo sam imao dvojicu ronioca u pratnji.

Kao dijete sam vozio i bicikl u pratnji oca, a kasnije jet-ski, skijao sam na vodi, i tako dalje. Sve normalno, zanimalo me. U stvari mi je glupo što ovo nabrajam, zvuči kao da se hvalim ili možda opravdavam - smije se Mario, kojega ljudi u njegovu gradiću pozdravljaju u prolazu, a on se spremno okreće u pravcu svakog glasa i uzvraća pozdrave. S nekima se i rukuje.

Najviše smrde novčanice

- Stvarno nisam imao nikad neugodnih situacija, više komičnih. Recimo, kad sam se jednom šetao Zagrebom (tamo sam, kao i u Dubrovniku, za vrijeme studija i rada živio sam), tada sam bio u pratnji prijateljice, čuo ljude kako me komentiraju kao da sam slabouman. Valjda misle da, ako si slijep, uz to si i jadan, blesav, gluh, retardiran, što li. Ha ha!
Baš smo se prijateljica i ja slatko smijali tome. Ja, primjerice, boje doista ne znam složiti; poznajem ih frazeološki, znam da je trava zelena, a nebo plavo. Zato mi je od velike koristi moja supruga, kod koje lukavo koristim svoj tzv. hendikep kao mi je to u interesu; vjerojatno se tako povremeno i drugi muževi prave ludi, pribjegnu sličnim trikovima. Inače nemamo problema u svakodnevnom funkcioniranju.
Kuhamo naizmjenično, ja znam dosta jela prirediti, a fažol je samo moj, njega joj ne dam kuhati jer je to baš moj specijalitet - malu tajnu kuhinje odaje nam Markovina, koji, osim s kuhačom, barata i brojnim glazbenim instrumentima, a bogati opus je započeo sviranjem harmonike, preko gitare ("ženske su više padale na nju"), mandoline, saksofona, frule...
- Naravno da dobro pjevam i više glasova; pa tko bi me pozivao na gaže, krštenja, krizme, predvjenčanja i druge fešte da nisam kompetitivan na tržištu? Inače baš i ne nastupam puno s Trogiranima, više s glazbenicima iz Šibenika ili Zagreba; tamo sam doma. Kad iziđem iz tramvaja, samo nekoga zamolim da me uputi u pravom smjeru i nema problema. Uostalom, danas "uber" vozi gdje hoćeš - veselo će Markovina.
Dakako, osjetilo mirisa mu je, uz istančan sluh, također od vitalnog značaja za svakodnevni život, a kao jedan od najneugodnijih mirisa izdvaja onaj - novčanica.
- Novčanica ima metalast, težak vonj, a upućeni su mi rekli (i to im vjerujem) da nema većeg smrada od trezora punog novca. Ima logike; osim što je papirnati novac "spremnik" bakterija bezbroj ljudi koji su ga premetali po rukama, koristi se u najprizemnije svrhe: od šmrkanja kokaina do lijepljenja na čelo pljuvačkom.

'Vidim' da je upeklo
Nemojte da sad ispadne da sam protiv novca; eh, koliko su puta meni harmoniku "nakitili"! I nikad nisam bio opelješen, a zahvaljujući stečevinama civilizacije i suvremene mobilne telefonije, sad lovu mogu lijepo i izbrojiti! Kako? Pa, pokažem mobitelu sliku novčanice, a on mi očita koja je. Niste znali? - začuđeno će Markovina, slijep čovjek koji je nekoć ipak malčice razaznavao svjetlo od crne tame.
- Znao sam gledati u sunce, pa bi me boljele zjenice, vidite kako su mi malo pobjegle (skida naočale). No, to možda nije bilo da ja sad "vidim" da je svjetlo, nego reakcija zjenica, koja je zbog stiskanja postala bolna. Ali, evo "vidim" da je sad upeklo sunce, jer mi ova ruka koja proviruje ispod tenda na štekatu gori od topline. Je l vama vruće? - džentlmenski nas pita Markovina dok nakon kave naručuje žesticu.
- Normalno da popijem nekad piće, pivo, pelinkovac, što god. Tako sam bliži onima koji vide, jer kad su ljudi pripiti, vide dvostruko, a ja - progledam - smije se Markovina, slijepi glazbenik, intelektualac, avanturist i nadasve obiteljski čovjek iz Trogira.

'Rekli su mi da mlađi sliči na mene'

Unatoč potpunoj sljepoći Mario Markovina ima posvema zdravu i oštrooku djecu, a osobno je nazočio i na oba poroda svojih sinčića-sokolića.
- Kad se rodio stariji, pipnuo sam mu nosić i uskliknuo: isti ja! No, s vremenom se pokazalo da više baca na supruginu stranu, ali je zato ovaj maleni na mene. E, kad se on rodio, bilo mi je smiješno jer se jedna babica, koja me nije otprije poznavala, prepala pa mi ga nije htjela dati u ruke.
Kao, slijep sam, pa će ga ona radije staviti negdje na "tvrdo i sigurno", izvlačila se i izbjegavala. Onda sam joj rekao: "Alo, ženo Božja, daj mi maloga", i uzeo bebu u ruke. Poslije smo se svi smijali tom njenom snebivanju - prisjetio se mladi trogirski tata.